Disclosure letter u Austriji: otkrivanje, jamstva i odgovornost

Katalog jamstava opisuje što prodavatelj jamči. Disclosure letter opisuje što upravo ne jamči jer je unaprijed otkriveno. Oba teksta idu zajedno jer učinak jamstava nastaje tek čitanjem oba dokumenta. Jamstvo za porezne zaostatke djeluje uže ako disclosure letter imenuje konkretan porezni nadzor i otkriva proizašli rizik.

Temeljna ideja slijedi načelo poštenja i savjesnosti: kupac koji je rizik pozitivno znao prije potpisivanja, ne može se kasnije ponašati kao da je prevaren. Disclosure letterom prodavatelj stvara dokaz da je kupac rizik znao i u svoju procjenu uključio. Time se rizik ugovorno provjerljivo pomiče u sferu kupca.

U praksi se disclosure letter finalizira tek kratko prije potpisa jer prima posljednje spoznaje iz dubinske analize. Kako ta provjera teče obrađuje članak o kontrolnoj listi dubinske analize. Sam pojam objašnjavamo u pojmovniku.

Opće otkrivanje obuhvaća činjenice koje svaki pažljiv kupac u svakom slučaju zna ili mora znati. Tu spadaju primjerice stanje sudskog registra, posljednji utvrđeni godišnji financijski izvještaj, javno dostupni porezni spisi ili standardne isprave stavljene u podatkovnu sobu. To otkrivanje paušalno djeluje prema svim jamstvima i stvara osnovicu poznatosti.

Specifično otkrivanje ide dalje. Imenuje konkretnu činjenicu, pripisuje je određenom jamstvu i opisuje povezani rizik. Primjeri su tekuća parnica protiv velikog klijenta, otvoreni porezni nadzor poreznog tijela ili poznata zamjerka obrtnog tijela. Takve činjenice treba izričito imenovati, ne samo posredno upućivanjem na podatkovnu sobu.

Praktično se pokazala dvostupčana logika. Jedan stupac upućuje na odgovarajuće jamstvo, drugi opisuje otkrivanje. Tako nastaje jednoznačno pripisivanje koje u sporu kasnije pruža dokaz. Goli zbirni popis bez pripisivanja, naprotiv, stvara prostor za tumačenje koji u ozbiljnom slučaju prodavatelju više škodi nego koristi.

Disclosure letter uvijek se odnosi na datum, u pravilu na dan potpisivanja. Ono što postane poznato nakon tog datuma nije otkriveno i može izazvati povredu jamstva ako jamstvo treba biti potvrđeno na dan zatvaranja. Tu konstelaciju uređuje bring-down: prodavatelj na dan zatvaranja potvrđuje da jamstva i dalje vrijede.

Da bi bring-down bio izvediv, mnogi ugovori predviđaju dopunsko otkrivanje kratko prije zatvaranja. Postane li između potpisivanja i zatvaranja poznata činjenica koja bi povrijedila jamstvo, prodavatelj je može naknadno prijaviti. Kupac tada mora reagirati: prihvati li naknadnu prijavu, jamstvo se povlači, odbije li, može se osloniti na pravo iz zatvaranja ili na režim naknade štete. Kako to djeluje s uvjetima zatvaranja obrađuje članak o uvjetima zatvaranja.

Pravila o naknadnoj prijavi treba postaviti usko, inače prodavatelj naknadno obezvrjeđuje jamstva. Uobičajeno je ograničenje na nove činjenice, pravo veta kupca ili režim naknade štete koji kupca barem financijski kompenzira. Prvu procjenu rizika daje naš M&A profil rizika transakcije.

Djelotvorno otkrivanje u pravilu isključuje povredu jamstva za otkriveni rizik. Taj učinak mora biti izričito uređen u ugovoru. Inače se kasnije može sporiti može li kupac unatoč otkrivanju prigovoriti rizik. Jasna klauzula povezuje jamstvo i otkrivanje: ono što je otkriveno smatra se poznatim, a prodavatelj za to ne odgovara iz jamstva.

Za poznate i konkretno identificirane rizike oslobođenje je prikladan instrument. Njime prodavatelj preuzima određenu štetu neovisno o jamstvu. To je osobito uobičajeno kod tekućih poreznih nadzora ili sagledivih sporova jer ondje jamstvo zbog otkrivanja više ne djeluje, a kupac ipak želi raspodjelu rizika.

Sa stajališta dokazivanja disclosure letter donosi jasnoću. U sporu o tome je li kupac rizik znao, nije presudan sadržaj podatkovne sobe, nego pripisan upis u disclosure letteru. Tko ondje uredno radi, u ozbiljnom slučaju ima bolju poziciju. Tko se oslanja na upućivanja na podatkovnu sobu, riskira sporu raspravu o dosegu otkrivanja.