Escrow i povjerenički aranžman kod kupovine poduzeća: osiguranje kupoprodajne cijene

Osigurani fondovi nisu sami sebi svrhom. Koriste se ondje gdje nakon zatvaranja prijete rizici ili otvoreni novčani tokovi. Klasičan je jamstvena rezerva. Dio kupoprodajne cijene ostaje određeno vrijeme na računu i na raspolaganju je za zahtjeve iz povreda jamstava. Druga tipična primjena je porezno oslobođenje, primjerice kada je u tijeku porezna provjera.

Treće, povjereništvo služi mehanici prilagodbe kupoprodajne cijene. Ako se konačna cijena tek utvrđuje putem completion accounts, raspon između procjene i konačnog izračuna klasična je točka spora. Osigurani fond jamči da je saldo nakon izračuna doista raspoloživ. Kako ta logika funkcionira pokazuje članak o prilagodbi kupoprodajne cijene.

Daljnji slučaj primjene je holdback klauzula. Ona dio kupoprodajne cijene zadržava izravno kod kupca, često kamatonosno, bez vanjskog povjerenika. Taj je oblik vitkiji, ali slabiji za prodavatelja jer nema vanjske strane koja čuva fond.

Tipična visina osiguranog fonda kreće se između pet i petnaest posto kupoprodajne cijene, ovisno o profilu rizika. Kod posebno osjetljivih spisa ili otvorenih postupaka može biti smislen i viši udio. Razmjernost je bitna. Premalen fond ne daje sigurnost, prevelik veže prodavateljska sredstva bez povoda.

Trajanje se ravna prema rokovima zastare jamstava. Često se bira dvostupanjska struktura: dio fonda isplaćuje se nakon dvanaest do osamnaest mjeseci, ostatak ostaje do isteka poreznih jamstava. Tako se fond prilagođava strukturi rizika. Plitko jednokratno oslobađanje jednostavnije je, ali manje fleksibilno.

Uvjeti oslobađanja moraju biti jasno definirani. Uobičajeno je automatsko oslobađanje na referentni datum, ako nema prijavljenog zahtjeva. Ako su zahtjevi otvoreni, odgovarajući iznos ostaje u fondu do razjašnjenja. Sporni slučajevi pripadaju u unaprijed dogovoreno rješavanje spora. Kako katalog jamstava uređuje zastaru pokazuje članak o SPA katalogu jamstava.

Kod M&A transakcija u Austriji povjereništvo često vodi odvjetnik ili notar. Oba zvanja upoznata su s povjereništvom i osigurana vlastitim profesionalnim pravilima i osiguranjima. Kod odvjetničkog povjereništva u pravilu vrijedi posebna knjiga povjereništva nadležne odvjetničke komore sa standardiziranim postupcima.

Povjerenički račun izričito se vodi kao takav i odvojen je od ostale imovine povjerenika. Ugovorni uvjeti uređuju tko smije uplaćivati novac, tko ga može primiti i koji događaji isplate moraju nastupiti. Vlastita kamata izričito se ugovara, kao i postupanje s naknadama i troškovima.

Kod velikih međunarodnih transakcija dodatno se koriste bankovni escrow računi. Banke nude vlastite escrow proizvode sa standardiziranim ugovorima i definiranim načinom oslobađanja. Koje rješenje odgovara ovisi o volumenu, jeziku ugovorne dokumentacije i praktičnosti. Osnovni pojam objašnjavamo u pojmovniku.

Umjesto klasičnog osiguranog fonda mogu se koristiti i bankovna jamstva ili osigurateljske kaucije. Prodavatelj prima punu cijenu, kupac je osiguran preko jamstva. To rješenje izbjegava vezan kapital, ali košta jamstvene premije i traži kreditno snažnog davatelja osiguranja. Kod W&I osiguranja pojedine klauzule jamstava mogu biti pokrivene i putem osiguranja.

Kamata na povjerenički račun nije sama po sebi razumljiva. U vremenima viših tržišnih kamata isplati se izričit dogovor o tome kako se kamatni prihodi raspodjeljuju. Uobičajena je raspodjela u omjeru kasnije isplate kupcu i prodavatelju. Bez klauzule kamata ostaje povjereniku ili teče prema pravilima računa.

S porezne strane treba pratiti tretman osiguranog fonda. Prodavatelj u načelu ostvaruje kupoprodajnu cijenu prelaskom udjela, neovisno o tome zadržava li se dio. Kasnije isplate kupcu iz povreda jamstava mogu se tretirati kao sniženje kupoprodajne cijene. Te teme spadaju u poreznu strukturalnu konsultaciju. Kako osiguranje funkcionira kao alternativa pokazuje članak o W&I osiguranju.